Kako uzeti financijsku budućnost u svoje ruke i zašto ne smijemo ovisiti o mirovini

No ono što je svim tim stvarima zajedničko je da više ili manje ovise o financijama te  da većinu tih želja, u većoj ili manjoj mjeri, nećemo moći proživjeti punim plućima i onako kako bismo to stvarno željeli bez stabilnog i za hrvatske prilike, natprosječnog umirovljeničkog prihoda.

Kada pričamo o financijama u kontekstu mirovine, hrvatski mirovinski sustav se zasniva na tri mirovinska stupa od kojih su prva dva obvezna, dok je treći dobrovoljni. 

Iako neki od njih u teoriji zvuče dobro, kada zagrebemo ispod površine lako ćemo uvidjeti kako su temelji na kojima počivaju ovi stupovi zapravo prilično loši. Zbog ovoga se za buduće umirovljenike u Hrvatskoj i naše mirovine kriju brojne opasnosti koje nam mogu uvelike otežati našu financijsku situaciju u mirovini, na koju možda u ovom trenu ne računamo niti o njoj razmišljamo.

Prvi stup – međugeneracijska solidarnost

Sam naziv stupa nam govori da se ovdje zapravo ne radi o mirovinskom osiguranju nego o solidarnosti sa starijima, odnosno onima koji imaju povlaštene mirovine. 

Po ovom konceptu, vi danas doslovno darujete 15% svoje bruto plaće sadašnjim umirovljenicima u nadi da će budući radnici biti jednako solidarni s vama.

 „Inspiraciju“ je Hrvatska za implementaciju ovog mirovinskog stupa pronašla u Njemačkoj koja ga je implementirala krajem 19. stoljeća. Zašto je ovo bitno za naše mirovine? Zato jer je tada u Njemačkoj sedam radnika „radilo“ za jednog umirovljenika.

Sve to je rezultiralo zdravim mirovinskim sustavom s obzirom da kada teret malobrojnih mirovina podijelite na mnogobrojne radnike, on nije osjetan te je cijeli sustav bio samoodrživ.

Sličnu stvar smo imali u Republici Hrvatskoj početkom 1980-ih kada smo na jednog umirovljenika imali gotovo četiri radnika.

Danas, iako svaki radnik za prvi mirovinski stup odvaja čak 15% bruto plaće, to je dovoljno za podmirenje tek oko 55% ukupnih mirovinskih rashoda, dok se ostatak namiruje iz državnog proračuna.

Ovaj zabrinjavajući podatak zapravo ne čudi s obzirom da smo u zadnjih 40 godina pali s omjera radnik/umirovljenik 4:1 na 1.25:1, kao što je vidljivo iz podataka HZMO-a iz rujna 2020. godine.

To znači da jedan radnik zapravo uzdržava gotovo jednog umirovljenika. Ako na to dodamo negativne demografske trendove po kojima ne samo da se rađa znatno manje djece nego li umire ljudi, imamo također i puno više iseljenika nego doseljenika. 

Uz ovo, ne trebamo smetnuti s uma da ljudi danas žive znatno duže negoli su živjeli u prošlom stoljeću zbog čega trendovi u omjeru onih koji uplaćuju za mirovine u odnosu na one koji ih primaju bivaju sve gorima i gorima.

S obzirom da smo svi bili svjesni ovih dugoročno neodrživih trendova, 2002. godine je provedena mirovinska reforma gdje su uvedana dodatna dva mirovinska stupa koja su trebala riješiti problem starenja stanovništva i neodrživosti sustava.

Drugi stup – individualna kapitalizirana štednja

Ovaj stup je također obavezan te svaki radnik u njega uplaćuje 5% bruto plaće na svoj osobni račun koji ima otvoren u Regosu (Središnji registar osiguranika). 

Ono što se događa nakon toga je da jedan od nekoliko obveznih mirovinskih fondova koje vode banke taj uplaćeni novac ulažu u obveznice i dionice diljem svijeta kako bi vam na navedene uplate ostvarili određeni prinos.

U idealnom okruženju, nakon nekoliko desetaka godina ulaganja i ukamaćivanja biste imali solidna primanja u mirovini te ne biste ovisili o prvom mirovinskom stupu te omjeru radnika i umirovljenika jer bi imali svoju osobnu „štednju“ u drugom mirovinskom stupu.

No u praksi imamo nešto potpuno drukčije. Problem drugog stupa je da veliku većinu (oko 80%) ukupne imovine koje ima pod upravljanjem, ulaže u obveznice samo jedne zemlje, koja usto ima kreditni rejting takozvanog „smeća“. Pretpostavljate o kojoj državi se radi? Tako je, Hrvatskoj.

Ovo je nešto što se nigdje drugdje u svijetu ne može vidjeti, da fondovi alociraju 80% cjelokupne nacionalne štednje iz drugog mirovinskog stupa u obveznice samo jedne zemlje. Možda bi ovaj potez bilo prikladnije nazvati špekulacijom nego ulaganjem s obzirom da je država sve zaduženija, a broj radnika sve manji čime se rizici ulaganja u obveznice takve zemlje samo povećavaju.

Ovime se također povećava šansa za smanjenjem kreditnog rejtinga što bi moglo dovoesti do rasporedaje naših obveznica, a samim time i pada njihove vrijednosti. O tome što bi se dogodilo s naših 100 milijardi kuna koliko trenutno imamo u drugom mirovinskom stupu, u slučaju bankrota države, bolje nećemo niti spominjati.

Sve ovo možemo vidjeti i u službenim podacima HANFA-e.

Treći stup – dobrovoljna individualna štednja

Treći stup je za razliku od drugoga dobrovoljan te u njega ulažu osobe koje se žele dodatno zaštititi od starosti, niskih mirovina i svih ostalih budućih financijskih rizika.

Ovaj stup je također u teoriji dobra stvar jer vam država daje 15% (do max 750kn) jednokratnog bonusa na ulaganje te vam omogućuje da uplaćujete u treći stup dio bruto plaće, tako da ne morate „čekati“ da vam se oporezuje i umanji za razne naknade prije nego postane neto.

No u praksi opet imamo nekoliko problema.

Prvi je da fondovi koji upravljaju trećim mirovinskim stupovima imaju iznimno visoke naknade te vam godišnje nerijetko naplaćuju preko 2% od vašeg cjelokupnog uloga što dugoročno ima iznimno negativne posljedice na konačan iznos koji će vas čekati u mirovini. Osim toga, taj novac ne možete podići prije 55. godine.

Ako vam ove dvije stvari čak i ne bi smetale, opet dolazimo do problema alokacije investicija fondova koji veliku većinu novca i iz ovog stupa ulažu u – hrvatske obveznice.

To možemo također vidjeti u podacima HANFA-e.

Kako si možemo osigurati prosperitetnu mirovinu

Ono što bi trebali je pokušati što manje oslanjati se na zastarjele državne modele isplata mirovina te uzeti budućnost vaših financija i budućnost svoje mirovine u svoje ruke. 

Danas ne morate uložiti puno vremena u edukaciju ili učenje o financijama (iako je to preporučljivo) jer imamo iznimno jednostavne financijske instrumente putem kojih takozvano pasivno investirate.

Primjerice za ulaganje u Finax ne morate imati doslovno nikakvo predznanje te možete krenuti u svijet ulaganja sa samo 150kn/€20 mjesečno. Ne samo da je ovo rješenje jednostavno, porezno optimalno i ima višestruko niže naknade od standardnih fondova nego i s već ovako malim korakom si na duge staze možete znatno promijeniti financijsku budućnost.

Sve što trebate je otvoriti račun te krenuti redoviti uplaćivati novac, a zatim se vaše investicije automatski raspršuju kroz ETF-ove na cijeli svijet i nemate opasnosti od gubitka uloga u slučaju bankrota neke kompanije ili pojedine zemlje. Osim toga, možete svoj novac bez naknade podići kada god želite. Portfelji su vođeni uz jedinstvenu naknadu od 1% (+20% PDV = 1.2% godišnje) što je znatno niže od standardnih naknada koje imamo na tržištu i u našim mirovinskim fondovima.

Ne samo da je ovaj način jednostavan već i donosi puno više prinose za razliku od onoga što ste mogli vidjeti u prethodnim grafovima koji pokazuju da su povrati na ulaganje dobrovoljnih i obveznih mirovinskih fondova iznimno niski jer imaju visoke naknade i većinu novca ulažu u hrvatske obveznice.

Pasivni instrumenti novac ulažu u puno produktivnije investicije i kao što smo rekli imaju nižu naknadu za upravljanje što rezultira u prosjeku znatno višim prinosima što na duge staze može značiti razliku u spajanju kraja s krajem te uživanja punim plućima u mirovini.

Što ako državne mirovine ipak ostanu stabilne

Naravno, moguće je da se ne trebamo brinuti oko državnih mirovina. Razni ekonomisti već godinama govore kako ovaj sustav nije održiv ali i dalje imamo uredno i normalno funkcioniranje mirovinskog sustava te je svakako moguće, a tome se i nadamo, da će funkcionirati i dalje.

No i u tom optimističnom slučaju ono što možemo očekivati je prosječna mirovina niža od 2800 kuna, kao što vidimo iz ove tablice HZMO-a.

Osim toga, čak i u ovom „stabilnom“ mirovinskom sustavu, po podacima Eurostata, 30% hrvatskih umirovljenika je u riziku od siromaštva.

Ako je optimističniji scenarij zapravo 30% šanse da u starosti upadnemo u siromaštvo i da imamo manje od 2800kn mirovine, vjerujemo da nije loše, za svaki slučaj, osloniti se i na jednostavne alternativne mogućnosti koje su nam danas nadohvat ruke kako bi spremno dočekali sve buduće financijske izazove.

Jer što bi onda bio pesimistični scenarij? Kašnjenja mirovina? Neisplate? Snižavanje mirovina koje već sada nisu dovoljne za pristojan život nego za puko preživljavanje?

Najpametnija stvar koju možemo napraviti je krenuti s investiranjem i brigom o svojoj budućnosti sada. Razlika između ulaganja sada i čekanja mirovine može biti razlika između idilične mirovine o kakvoj maštamo i one potpuno suprotne, za koju mnogi ekonomisti upozoravaju da nas čeka ukoliko se budemo oslanjali samo na državne mirovine.